Faraon poljske kinematografije

Jerzy Kawalerowicz (1922-2007) nesumnjivo spada u krug najpoznatijih poljskih filmadžija na cijelom svijetu. „Nestorom poratne generacije režisera“ nazvao ga je Kazimierz Kutz. Stvaralaštvo Kawalerowicza ne može se smjestiti u okvire jednog pravca i stila jer se odlikuje nesvakidašnjom raznorodnošću. I njegov profesionalni put također je bio netipičan. Budući autor Noćnog voza studirao na je Akademiji lijepih umjetnosti u Krakovu, a poslije na krakovskom Filmskom institutu, školi koja je bila svojevrsnim izvorištem slavne łódzke filmske akademije. Iskustva je stjecao asistirajući na prvim poratnim produkcijama, kao što su Zabranjene pjesme Leonarda Buczkowskog ili Posljednja etapa Wande Jakubowske. Debitirao je 1951. godine, prije nego Wajda ili Has, praveći tri socrealistička filma. Njegov četvrti igrani film, Sjena (1956), dinamične radnje i ekspresivne vizualnosti, najavio je dolazak majstora.
Prvi njegov film koji će se povezivati s „poljskom filmskom školom“ bio je Stvarni kraj velikog rata (1957), jedna inovativna studija logorske traume. Psihološku uvjerljivost priče pojačavalo je i korištenje perspektive junaka u nekoliko ključnih scena. Zanimljivo je da se režiser već narednim djelom na izvjestan način udaljava od glavne teme tadašnjeg kina: rata i okupacije. Noćni voz (1957) savremena je melodrama s elementima krimića, koja je, iako nije lišena referenci na „poljsku filmsku školu“, snimljena bez patosa i suvišne dramatizacije. Film o „gladi osjećanja“, kako je govorio sam autor. Film je mogao podsjećati i na Antoninijevu poetiku, što uopće ne govori o ponavljanju nego o sličnosti umjetničkih težnji na obje strane Željezne zavjese.
Početak 1960-ih donio je filmove ukotvljene u historijske okvire. Plastično prikazana Majka Ivana od anđela (1960), na osnovu pripovijetke Jarosława Iwaszkiewicza, drama je o zabranjenoj ljubavi, koja može koliko spasiti toliko i uništiti. Adaptacija romana Bolesława Prusa Faraon (1965) govori o vlasti kao takvoj. Egipat je tu samo scena, jer historija ima univerzalni karakter. Film je bio nominiran za Oskara, što je bila kruna „zlatne faze“ u njegovom stvaralaštvu.
To svakako ne znači da poslije nije napravio važne pa i hrabre filmove. Kao čin povratka majstora u formu smatra se Smrt predsjednika (1977), skoro pa dokumentarna rekonstrukcija atentata na prvog predsjednika međuratne Republike Poljske, Gabriela Narutowicza, a šire – jedna politička panorama Poljske netom nakon obnavljana nezavisnosti. Mnogo je pažnje privukla ekranizacija romana Juliana Stryjkowskog Austeria (1982), o čijem je snimanju Kawalerowicz maštao od kraja 1960-ih. Nevjerovatno sugestivan portret Jevreja Istočne Evrope (vrijedi istaći da je i sam Kawalerowicz porijeklom iz sela blizu Stanisławowa, današnjeg Ivano-Frankvisk u Ukrajini) završava se snažnom scenom kupanja u rijeci koja najavljuje Holokaust.
Krajem života Kawalerowicz je snimio dva filma vrijedna spomena. Za šta? (1996), po pripovijetci Lava Tolstoja, i nije bio neko naročito umjetničko ostvarenje, ali je ušao u povijest kao bitan primjer poljsko-ruske koprodukcije realizirane uprkos mnogobrojnim historijskim naslagama. Njegovu filmografiju zatvara Quo Vadis (2001), dugo očekivana superprodukcija po motivima romana Henryka Sienkiewicza. Premda estetski upitan, film je u kina privukao preko četiri miliona gledatelja.
Kawalerowicz je aktivno učestvovao u političkom ali i profesionalnom životu. Bio je višegodišnji rukovodilac umjetničkog sastava (poslije studija) Kadr, suosnivač i prvi predsjednik (poslije počasni) Udruženja filmskih radnika Poljske, a predavao je na i filmskoj akademiji u Łódzi.
Bez namjere opisivanja svih filmova Jerzyija Kawalerowicza, treba ustvrditi da je to bio umjetnik izvanredno raznolikih stvaralačkih interesa kojeg je teško smjestiti u neku ladicu. Izvjesno je to da njegova najbolja djela i dan-danas izazivaju jake emocije, zadivljuju izvedbenom preciznošću i vizualnim finesama. Jer su istinska umjetnost.
Denis Viren, filmski kritičar, poljsko-ruski prevodilac